Gost u našoj redovitoj rubrici ovaj put je doktor medicine, kirurg Željko Šurjak. Kroz razgovor uputili smo mu deset pitanja na koje je Željko odgovorio. Idemo redom.

Dobro došao u Tartajun. Dečki i cure nisu loši. Mislim na novinarsku ekipu lista. Sama ideja je za svaku pohvalu. Tvoje mišljenje?

Često razgovaram sa rođacima i prijateljima iz Dola ili porijeklom iz Dola izmjenjujući novosti. I tako jednom saznam da je izašao prvi broj lista Tartajun i da ga izdaju mladi iz Dola. Bio sam pomalo sumnjičav, ali i znatiželjan. To je trajalo samo dok nisam dobio u ruke prvi broj i pročitao ga u jednom dahu, od korica do korica. Zaista sam bio oduševljen sadržajem, izgledom, a još više saznanjem da u Dolu postoje mladi ljudi sa zdravim razmišljanjem, puni ideja i pokretači živosti. Svaki novi broj donosi neku novost, ali i sjećanja na prošlost što nas, koji smo daleko, povezuje s otokom i mjestom. Vidim da se djelatnost Tartajuna širi i da je to već pravi pokret što izaziva divljenje i nadu da će pokretači izdržati u nastojanju da svaki put to bude još bolje. Čestitke svima koji svojim radom pokazuju kako se može s puno volje i skromnim sredstvima napraviti mnogo.

 

Neka Željko predstavi Željka. Idemo doktore, gdje i kad?

Rodio sam se Zagrebu ratne 1944. godine od majke Ivice rođene Posinković (Burtetove) i oca Tadije Šurjak. I otac i majka rođeni su u Dolu sv. Marije. Iako su to bile teške godine imao sam sretno djetinjstvo okružen ljubavlju roditelja i brojne rodbine. Nakon završene osnovne škole krenuo sam u Klasičnu gimnaziju, koja je preko izvrsnih profesora, meni i mojim kolegama pružila mnoga znanja. Krajem gimnazije počela se javljati želja za studijem medicine te sam to ostvario i završio na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Nakon toga slijedi staž, kratki boravak u Sloveniji i započinjem specijalizaciju iz kirurgije u Vojnoj bolnici u Zagrebu. Završetkom specijalizacije prešao sam na Kliniku za traumatologiju i tu sam do dana današnjega. Obnašam posao voditelja odjela za kirurgiju šake i stopala te pomoćnika ravnatelja za medicinska pitanja. Uz taj posao godinama sam bio vezan kao liječnik uz sport, a i danas mi to pruža zadovoljstvo. Moja obitelj često je radi toga bila zakinuta ali su bili uvijek uz mene i davali mi podršku. Supruga, iako i sama radi, uspijevala je sve to uskladiti i kao rezultat danas s puno zadovoljstva gledamo naše dvije kćerke koje uspješno studiraju.

 

Kada si prvi put kao dijete bio u Dolu, koliko se sjećaš tog vremena? Neki događaj koji pamtiš do djetinjstva?

Od prve godine života roditelji su mene, a poslije i sestru, koja je mlađa, vodili redovito na otok. Čim sam malo odrastao išao sam uz pratnju nekog starijeg do otoka i tu sam bio čitavo ljeto. Sjećanja na to doba toliko je da bi se mogle pisati knjige. Već samo putovanje koje je trajalo često i više od 24 sata bio je događaj koji se ne zaboravlja. Vlak do Splita, brod preko Šolte i Brača do Starog Grada, pa živim i na noge do Dola. Teško je to zamisliti danas kada je taj put izvediv u nekoliko sati. Čitavo ljeto je bilo ispunjeno igrom punom mašte i slobode uz nebrojeno rođaka i prijatelja.

 

Ljeta si provodio kod none i dide, barbe. Bilo je davno uz petrolejku, uz sviću i komin! A kada bi se malo više popilo cilega vina počele bi štorije, gončice o mortvima. Sjećaš se?

Nekada su obitelji u Dolu bile brojne pa tako i očeva i mamina. Imajući toliko rodbine često sam mijenjao mjesto boravka, ali najčešće je bilo u Burtetovih i Morkovih gdje je bilo mnogo djece, a time i prilike za svakakve dogodovštine. Uvijek sam silno želio da škola čim prije završi i  veselio se dolasku na otok. Danas se često sam ili u razgovoru s rođacima sjetim tih vremena. Mi djeca spavali smo zajedno, tjerali komarce, išli po vodu, čekali da se ispeče kruh  po kojem je mirisao cijeli dvor. Slatko smo jeli sve jer nije bilo biranja. Kako je bilo slatko zelje iz lopiže! Večeri uz petrolejku, šteriku, svijeću na ulje i priče starijih i danas su nezaboravne. A koliko puta su nam utjerali strah u kosti, izmišljajući kojekakva imaginarna bića, a znajući da mi djeca prisluškujemo. Ipak je to bilo prekrasno!

 

Kao dečko volio si nogomet? Dali si kada odigrao koju utakmicu za Slogu u ljetnoj sezoni?

Od mog pok. tate naslijedio sam ljubav prema sportu pa tako i prema nogometu. Igrao sam aktivno kao junior i navodno nisam bio loš. Jedno ljeto Sloga je igrala utakmicu u Starom Gradu na starom igralištu, kod škole, gdje je dio igrališta završavao u moru. Igralo se žestoko po onoj prašini i vrućini. U jednom momentu zakuhala se gužva, proradile su i šake i utakmica je prekinuta jer sam ja udario suca. To je lakši dio priče jer teži je bio kada sam došao kući. Mama je bila u šoku i sve je uvjeravala da zbog te sramote ona više ne može  pred ljude. Srećom sve je to vrlo brzo prošlo.

 

Volio si poć zanoć. Kumpanija šarolika. Domaći momci i furešti i lov na puhe.

Kao i sva djeca u to vrijeme i ja sam volio ići „za noć“. To su bile prave zgode. Spavalo se u trimu, na sukonce ili pusto. Ma što spavalo! Najmanje se spavalo. Nas koji smo došli iz grada na ljetovanje i domaćih bilo je na sve strane ali nikada nije bilo neslaganja među nama, čak što više, živjeli smo kao jedna velika zajednica. Povezanost iz tog vremena održala se do današnjih dana.

 

Vrućine u Dolu, odlazak na kupanje? Blagdani, a tek fešte kojih je bilo u ljetnim mjesecima?

Meni se osobito u sjećanje usjeklo nekoliko stvari. Blagdan Gospe u Dolu , Sveti Roko te blagdan Sv. Ane. Kako danas nekome objasniti što je značila „bandirica“ u ruci i trčanje niz cestu. Tko je to mogao platiti. A odlazak na kupanje u valu Ferandina ili velu Duboku! Pripreme su trajale vrlo dugo. Moralo se skuhati bronzin šufige, ispeći pustog kruha, pripremiti „živo“, uzeti vode pa u koloni prema kupanju. A tamo je starijima bilo nemoguće održati red. Tko nas je mogao izvući iz mora. Samo glad!A nedjeljna misa i miris juhe od mesa! Koliko je samo toga.

 

Pedeset i više godina je prošlo od bezbrižnih ljetovanja, kada se danas nađeš u našem malom mistu, kakvi su osjećaji? Nostalgija za prošlim vremenima? Osjećaš velike promjene?

Povremeno otvorim web stranicu i pogledam slike iz Dola nekada. Tada se javljaju slike iz proteklih godina i sigurno da se javlja sjeta. Taj Dol više ne postoji kao ni mnogi dragi ljudi koji su se zauvijek smirili uz crkvu, odakle imaju najljepši pogled. Vrijeme je učinilo svoje, što je normalno. Kuće su moderne sa vodom, kupaonicama, klimama, TV antenama. Do njih vodi asfalt kojim se ulazi u garažu, a miris guma zamijenio je benzin. To je današnji Dol koji je lijep, uvijek pri srcu, ali…….

 

Još malo pa si odradio za mirovinu. Razmišljaš li o tome da dođeš na škoj, Stari Grad, Dol, na duže vrijeme, da se preseliš za stalno?

Malo po malo približava se i vrijeme odlaska u mirovinu. O nekim konkretnim planovima nisam nikada razmišljao. Kao i do sada, kada budem mogao, doći ću svakako na otok provesti dio vremena. Koliko će to biti ja sada ne znam. Znam da me vuče vrijeme jematve pa i ljeto, ali  zimu na otoku teže bih prihvatio. Većina mojih aktivnosti, a što je najvažnije i obitelj, vezani su  uz grad i  taj način života.

 

Dolska crkva Sv. Mihovila, lijep sakralni spomenik između dva naselja, impresivna na uzvišici, duhovno je središte Dola. Tu je i groblje. Kakve ti osjećaje bude?

Naša crkva sv. Mihovila uvijek je bila srce mjesta. Uz nju škola, lambik, blagajna i groblje bili su za ljude centar zbivanja od djetinjstva pa do smrti. Meni je posebno draga zbog činjenice, da je u gradnji sudjelovao moj pok. djed koji nesretno izgubio život u I.  svjetskom ratu. Sa zadovoljstvom prošetam oko crkve i svake godine vidim neke novosti koje daju novi sjaj tom predjelu. Osobito se ističe noću, kada osvijetljena, izroni iznad tame. Zaista je prekrasna slika. U duhovnom smislu crkva je uvijek bila putokaz stanovništvu i davala je snagu našem narodu da izdrži sve nedaće koje su ga snalazile. To se pokazalo i u nedavnoj prošlosti. Mislim da bi ljudi trebali o tome ozbiljno razmišljati, jer sadašnje vrijeme rasprodaja svega što se prodati može ne vodi dobrome. Dolaze neki novi ljudi sa svojim navikama, običajima, kulturom te mijenjaju sliku našeg otoka. Nisam protiv novoga ali nikako po cijenu zatiranja vlastite tradicije.

 

Željko Sansević

 

(Objavljeno u četvrtom broju lista Tartajun, 10.4.2009.g.)