Marokanac u dijaspori: Tomi Dužević

/Marokanac u dijaspori: Tomi Dužević

Marokanac u dijaspori: Tomi Dužević

Tomi Dužević (u sredini)

Molim recite nam neke osnovne informacije o sebi.

 

Moji roditelji su pokojni Pavao (Paveto) Dužević i mama Katica Dužević rođena Moškatelo. Rođen sam u Dolu 1950. godine. Oženjen sam Katijom, rođenom Mladineo, s Visa od 1979., s kojom imam troje djece: Pavla, rođenog 1979., koji je inženjer elektrotehnike, Nikolu, rođenog 1983., koji je arhitekt i Jakova, rođenog 1985., koji je magistar informatike.

Već kao mladi 14-godišnjak krenuo sam u gimnaziju u Splitu, a u Splitu sam završio i Fakultet elektrotehnike i nakon toga potražio sam posao u Zagrebu u kojem i danas živim.

Od 1975. godine sam u Končaru, tamo sam imao dvadesetak godina kvalitetne tehničke karijere kao automatičar, a nakon toga sam okrenuo energetici, odnosno vođenju složenih projekata. Od 1999. predsjednik sam uprave Končarevog inženjeringa za energetiku i transport d.d..

Govori se da ste dobra i uspješna firma?

Firma koju vodim danas je zasigurno najjača inženjering firma u energetici u ovom dijelu svijeta. Od 250 zaposlenika oko dvjesto su s visokom stručnom sprema, magistri i doktori znanosti. Imamo i najveći broj ovlaštenih inženjera elektrotehnike u Hrvatskoj.

Za sebe govorimo da živimo od vođenja projekata i jako se trudimo to raditi profesionalno.

Glavni su nam posao opremanje hidroelektrana i trafostanica, a istovremeno smo jedna od najjačih informatičkih firmi u hrvatskoj – stotinjak ljudi bavi se informatikom, upravljanjem i električnom zaštitom.

Dobra smo sredina i za razvoj složenih proizvoda i sustava, u našoj firmi razvijeni su moderni  zagrebački tramvaji, vjetroagregati s kojima upravo dovršavamo svoju prvu veću vjetroelektranu na Pometenom brdu kraj Splita  te jedan vrlo moderan i jak sustav za vođenje i optimiranje elektro-energetskih sustava tzv. SCADA sustav.

Radeći ovaj posao nosimo se dosta uspješno s najjačim svjetskim multinacionalnim kompanijama, rastrčali smo se po cijelom svijetu i postigli izvrsne reference za cijelu grupu Končar. Naravno, danas i mi jako osjećamo sveopću krizu oko nas, ali preživljavamo dobro.

HE Haditha u Iraku, u prednjem planu vojna pratnja, a na vrhu auta je mitraljez

Kako se vi nosite s tim poslom?

U ovaj posao uložio sam cijelog sebe (hvala mojoj supruzi i obitelji što su to podnosili). Ustvari, cijeli sam život puno radio, ali sam imao sreću da sam zaista i volio poslove koje sam radio te da sam imao priliku napraviti radikalnu promjenu u vrsti posla nekoliko puta u karijeri.

U ovakvoj vrsti posla morate se stalno usavršavati, a ja sam puno truda na početku karijere posvetio tehnici i znanju jezika,  a sada na kraju karijere komercijalnim znanjima i znanjima o ugovaranju.

Jedini stvarni odušak od intenzivnog posla mi je uvijek bio sport. Judom sam se bavio od kraja gimnazije pa do svoje četrdesete, nakon toga igrao sam tenis, kad god mogu još uvijek rado zaronim s punim guštom, a sada “pod stare dane” prakticiram lagano kineski “taichi”.

Posao mi je omogućio puno zadovoljstva, upoznao sam puno interesantnih zemalja i ljudi, te stekao puno dragih prijatelja diljem svijeta, naročito u Kolumbiji u kojoj sam proveo skoro godinu dana,  te u Albaniji, Kostarici, Grčkoj, Indiji u kojima češće boravim…

Primjerice, prošli tjedan sam s dvojicom mlađih kolegama bio ponovno u Iraku, na pregledu naše najveće  hidroelektrane Haditha. Još sam pod dojmom tog puta pa ću evo podijeliti iskustvo i par slika s čitateljima Tartajuna.

Na toj HE naši specijalisti za održavanje bili su zadnji put pred više od 15 godina, pa nam je bio krasan osjećaj naći se sa našim kolegama s kojima smo pred skoro trideset godina puštali u pogon tu HE, a koji su nakon toga izvanredno dobro održavali našu opremu, unatoč sveopćoj oskudici koja ih je zadesila u zadnjih desetak godina.

Putovanje kroz Irak kombinacija je prekrasnih krajolika iz “kolijevke civilizacije“ u međuriječju rijeka Eufrata i Tigrisa te nepregledne pustinje koju presijeca samo autoput i mnogi dalekovodi. Malo smo se brinuli o sigurnosti, prolazeći uz Faluju i Ramadi, pobunjeničke gradove čija imena pamtimo iz TV reportaža, ali Bogu hvala, sve je dobro prošlo.

Na sve strane nekakva su naftna postrojenja  i unatoč svim njihovim problemima, ja ponovno  vidim Irak kao veliku i snažnu zemlju.

Valid, Ivan, Mahmud, Hasan, Tomi, Nenad i Butros ispred HE Haditha u Iraku

Vidim da se gradi i u Dolu, hoće li se u penziji šetat po “šici” ili u “Pod jugo“?

U mojim godinama (62 godine) potpuno sam svjestan da svoj posao u firmi trebam uskoro prebaciti na nekog mlađeg i na tome radim. Zadovoljan sam što je nekolicina mlađih, koje sam odgajao, spremna preuzeti moj posao – od šestorice mojih podređenih direktora poslovnih jedinica četvorica su mlađi od 40 godina.

Posvećujem se tome da svoja stečena znanja prenesem mlađima – nedavno sam na primjer (s nekoliko suradnica) izradio knjigu uputa o ugovaranju inženjering poslova od preko 400 stranica. Takvim priručnikom malo se firmi u svijetu  može pohvaliti, a u hrvatskoj  zasigurno ni jedna.

Svoju sam tehničku i rukovodeću karijeru fino zaokružio, sigurno će mi biti vrlo neobično prigušiti ovu današnju dinamiku, ali se to vrijeme približava – to uostalom dokazuje i činjenica da sam evo pred par dana po prvi put postao dida. Što me naravno neizmjerno razveselilo.

Unatoč svom svjetskom poslu kojim sam se godinama bavio,  mislim da sam i dalje praktički ostao “dolski težok” i kad odem u mirovinu živjeti ću u Dolu – dok god budem zdrav. U posljednjih nekoliko godina nastojim biti što češće u Dolu i tu dosta  ulažem u uređenje kuće i okoliša.

Čovjek sam od širokog interesa, a i praktičan pa mislim da će me aktivnosti u mom vrtu oko kuće, oko maslina i ostale lijepe Dolske zanimacije za par godina potpuno ispuniti.

Pokojni ćaća Paveto, koji se u svašta razumio,  sigurno bi bio zadovoljan da vidi kako održavam i obnavljam njegovu radionu te različite poljoprivredne alate i pribor.

Nedavno sam položio lovački ispit i nabavio opremu, s idejom da se u mirovini posvetim malo i lovu. Lov me kao mladića jako zanimao, a nadam se da će stara ekipa moga “ditinstva“ ponovno koji put zajedno i u “želondru“.

Prilično se razlikujem od prosječnog Marokanca koji ne daju puno do mora, mene je more još negdje sedamdesetih godina jako ponijelo pa će mi biti veliko veselje što ću imati napokon dosta vremena za ribariti na Koblu oko moje Priluke, a naročito ako budem mogao i dalje roniti podvodnom puškom.

Bože zdravlja!

ŠŠ

 

(Objavljeno u osmom broju lista Tartajun, 11.8.2012.g.)

2019-12-02T00:18:40+01:00

Ostavite komentar