U župi Dol na otoku Hvaru u utorak 2. srpnja proslavljena je 535. obljetnica neprestanog štovanja i čašćenja Gospe od Sela. U sudjelovanju brojnih župljana i hodočasnika otoka Hvara večernje koncelebrirano euharistijsko slavlje predvodio je umirovljeni porečko-pulski biskup Ivan Milovan. Suslavilo je desetak svećenika Hvarskog dekanata, među kojima je bio generlni vikar don Stanko Jerčić, hvarski dekan don Emil Pavišić, domaći župnik don Marijo Zelanović i župnik župe Štinjan u Puli te kapelan policije i dušobrižnik hrvatske vojske Istarske županije don Ivo Borić. Liturgijsko pjevanje predvodili su domaći župni pjevači pod vodstvom s. Elvire Žižić.
Bisup Milovan izrazio je radost što je mogao ponovno doći u trootočku biskupiju označenu s tri zvjezdice u grbu biskupa Slobodana Štambuka. Spomenuo je povezanost sjevernog, srednjeg i južnog jadrana i napomenuo kako je iz Fažanskog kanala ( otočje Brijuni ) godine 1866. krenula flota admirala Tegethoffa do Visa gdje se dogodila povijesna pobjedonosna viška bitka. I to je bio domovinski rat. I onda je pobijedilo srce naših ljudi, rekao je biskup Milovan. Istaknuo je kako će domovinska crkva ove godine u pulskoj Areni proslaviti proglašenje blaženim mučenika komunizma, mladog svećenika porečko-pulske biskupije, sluge Božjega Miroslava Bulešića koji je godine 1947. ubijen na krizmi u Lanišću na obroncima Učke. Potom je prema Evanđelju sv. Luke govorio o radosnom susretu dviju svetih žena, Marije i Elizabete. To Evanđelje je stranica radosti. Radost se događa zbog susreta dviju majki rođakinja i trudnica koje pod srcem nose život. Bio je to susret srdaca. Neusporediva je ljepota zajedništva među dragim osobama. Izvor radosti su djeca. Ona su radost, nada i budućnost. Kršćanstvo je vjera Križa, ali i vjera radosti. Papa Pavao VI. rekao je: « Biti kršćanin je zahtjevno, ali je i beskrajno lijepo!» Bog je ljubav i tko ga ima u srcu može ljubiti bližnjega, čovjeka.
Danas je vrijeme otuđenja kada su ljudi malo zajedno. Mi kršćani često se u i oko naših crkava nađemo zajedno. Zajedništvo u Crkvi, u kući i na mjestima druženja daje snagu i mir, htjeli bismo ga uvijek još produljiti. Ono je slilka raja. Susret izaziva usklik blagoslova. Žena koja nosi svoje čedo u utrobi je blagoslovljena. Ona je u blagoslovljenom stanju. Dijete je blagoslov, blagoslovljeni plod, najveći dar Božji. Nužno je potrebno poštovanje prema tajni novog života. Život je svet. U medijima i u ophođenju među ljudima život bi trebao biti daleko od banaliziranja kao i spolnost, rađanje, obitelj, majčinsto i očinstvo. O kako bismo željeli danas više poštovanja i ljubavi prema tajni života; prema trudnicama: u obiteljima, u javnosti, na radnim mjestima. Nažalost, često u prvi plan ide samo standard, ekonomija, ljudski obzir i lagodnost života. Nasuprot civilizaciji smrti, sebičnosti i komoditetu, o čemu je govorio blaženi papa Ivan Pavao II., potrebna nam je civilizacija ljubavi, spremnost ulagati život, vrijeme i ljubav u obitelj, čovjeka i društvo. Po riječima pape Benadikta « Čovjek je istinski sretan samo kad je sposoban nesebično živjeti u ljubavi prema drugima.» Nažalost u svijetu je vidljiva kriza vjere i gubitak osjećaja za sveto, to jest za dobro. Planetarna medijska, ideolaška, politička i zakonodavna kampanja nenormalno prihvaća kao normalno i neprirodno proglašava apsolutno prirodnim. Elizabeti je od radosti zaigralo dijete u utrobi. Kad bi svako dijete bilo dočekano s ljubavlju, radošću i pažnjom bilo bi puno manje rastrojenih bića, psihičkih bolesnika i izgubljenih slučajeva.U povijesti života svakoga od nas, duboko je upisano devet mjeseci u krilu majke. Obitelj, obiteljski dom, obiteljska zajednica – a kod nas kršćana može se dodati i obitelj kao mala Crkva – nezaobilazni je put ozdravljenja društva. Prenošenjem dobre duhovne tradicije iz generacije u generaciju o obitelji, ženidbi, očinstvu i majčinstvu i poštovanju starijih stvara se kršćanska kultura u narodu. Ženidba nije nepotrebna, vjernost nije nemoguća i odgovornost prema potomstvu i sam roditeljski poziv nisu nevažni. Ako se u djecu na ucijepi osjećaj za oca, majku, djeda, baku, baštinu duhovnu i materijalnu, onda će to biti ljudi bez korijena kojima se po volji može manipulirati. To svjedoče iskustva djece koja su odrasla po domovima. Danas je prenaglašena osobna sloboda pojedinca. Zaboravlja se odgovornost prema mužu i ženi, prema djeci, društvu i Bogu. Obezvrjeđuje se čovjeka u njegovu tijelu i duši, u njegovu zajedništvu i odgovornosti. Potrebno je sačuvati dostojanstvo, ljepotu i svetost braka i obitelji. Potrebno je odgajati i učvrstiti savjest starih i mladih da bi se spasila i ojačala obiteljska zajednica. Obitelji su potrebna i materijalna dobra. Stariji i naši preci živjeli su u siromaštvu i oskudici. Ali njihov kršćanski duh znao je odolijevati teškoćama siromaštva i oskudice i dokazivao da se i u tim okolnostima može dostojanstveno živjeti u obitelji i odgovorno podizati i odgajati djecu. Naši preci znali su upravo herojski, nesebično i požrtvovano nositi se s nedaćama i ugraditi sebe u nas, u duh našeg društva i u duhovnu baštinu koju smo naslijedili. Pitanje je koliko je današnja generacija jaka da na sličan način suzbije opasnosti, da se ne da satrti od teškoća te da snagom vjere ide naprijed, rekao je biskup Milovan.
I ove godine je nakon večernjeg misnog slavlja kroz Dol s Gospinom slikom i relikvijarom prošla tradicionalna procesija u kojoj je sudjelovalo mnoštvo domaćih vjernika i otoka Hvara. Gospinu sliku nosili su mladići i muževi s posebnim zavjetima: Luka Moškatelo, Tomi Moskatelo ( ne Moškatelo! ), Pero Ševelj i Ivo Dužević Marinka. Liturgijske pjesme svirala je Hrvatska gradska limena glazba iz Starog Grada koja je krajem prošle godine proslavila 135. obljetnicu postojanja. U procesiji su sudjelovale članice Djevojačkog društvo Presvetoga Srca Isusova. U Društvo se svake godine primaju djevojke sedmog razreda osnovne škole. Obučene su u bijele haljine, oko vrata nose medaljicu Srca Isusova, na rukama bijele rukavice, a preko glave bijeli veo. U tijeku procesije na dva mjesta je obavljen blagoslov s Gospinom slikom i relikvijarom. U teškim komunističkim vremenima procesija je zabranjivana, ali, zahvaljujući čvrstoj vjeri i odlučnoj volji vjernika župe Dol i cijelog otoka Hvara, zabrane nisu ostvarene.
Procesija na blagdan 535.obljetnice štovanja Gospe od Sela u Dolu na o. Hvaru 2.7.2013.
Proslava blagdana Gospe od Sela otvara se navečer, uoči blagdana Gospina slika se za vjerničko štovanje prenosi s oltara na sredinu Crkve. Pjeva se i moli, osobito krunica i litanije. Svu noć dolaze hodoćasnici s cijelog otoka Hvara i izvan njega. Običaj je da tu noć mladići idu do kuća i vrtova djevojaka i « kradu « im najljepše cvijeće koje nose Gospi da bi se s njim okitila Gospina crkva i njeno dvorište i da djeca u procesiji mogu bacati cvijeće ispred Gospine slike.
Stanovnici Dola i otoka Hvara stoljećima su njegovali vezu s Gospom i preko nje s Bogom. Izrazili su to i u svojoj borbi za Marijinu sliku. Naime, predaja i kronika govore kako je 1478 godine u Dolu, u blizini crkvice sv. Petra i Pavla iz 1430. godine, jedna pastirica u nekom grmu našla Gospinu sliku, a njeni roditelji predali su je župniku koji ju je postavio u spomenutu crkvicu. Župljani susjedne župe Stari Grad svojatali su Gospinu sliku sebi. Tri puta su je pokušali odnijeti u Stari Grad, ali ih je svaki put na izlasku iz Dola nevrijeme čudesno omelo, pa je slika sve do danas ostala u Dolu, kojeg su župljani Starog Grada i Dola zvali i još uvijek zovu Selo.
Borba za Gospinu sliku u spomenuto vrijeme bila je borba za Gospinu i Božju pomoć; traženje zaštite i obrane od gusara, od Turaka i kuge koja je harala po Starom Gradu, a u Dolu ne, što je dolske vjernike potaklo na neprestano Gospino štovanje i čašćenje. S tom nakanom Doljani su proširili crkvicu sv. Petra i Pavla i dali joj ime Gospe od Sela.
Dol, 2. srpnja 2013.
Tekst i fotografija: Stipo Marčinković