Sex i selo – Ča je to žijenska emancipacija

/Sex i selo – Ča je to žijenska emancipacija

Sex i selo – Ča je to žijenska emancipacija

Sretan ti Dan žena! – Duolke, koliko vos je ovo čulo ovo godišće od svojih „bojih (gorih op.a.)  polovicih “?
Jo bi pri rekla da vos je veće čulo: „Ma koji Dan žena,  kakove su to gluposti! Ko to slavi? Ča će ti to?”
Čak ni puste reklamne poruke koje nos sustavno bombardirodu dvi šetemone pri tega dona po televiziji tipa: popusti u parfumerijima (evo kupte lipu kolojnu da von niko ne more odolit), popusti u delicijima (zno se da jubov gre kroz justa pok izite pinku čikolote, popijte koji žmul dobrega vina), popust na donju robu (evo mudonte u kojim ćete bit kako playboyeva zečica),  nisu vašega   (polu)zakonitog  mužjaka niti malo prosvitlili nego vos je, kako i svaki drugi don, dočeko sa onin istin: „Ča je danas za obid?, Di mi je čista roba“?
Čast iznimkima – ako ih među non imo.
A je vi uopće znote zoč se baš na tin 08. morča slavi Dan žena ? Ako ne znote, evo ovako von je to bilo:

Povijest Dana žena

Emily Wilding Davison za žensko pravo glasa bacila se pod kopita konja kralja Georgea V
.
8. ožujka 1857. – New York – žene zaposlene u tekstilnoj industriji protestirale su zbog neljudskih radnih uvjeta i niskih plaća, no policija ih je rastjerala. Dvije godine kasnije osnovale su svoj prvi sindikat kako bi se zaštitile i osigurale osnovna prava u radnoj sredini.

8. ožujka 1908. – New York – 15.000 žena marširalo je kroz grad tražeći kraće radno vrijeme, bolju plaću, pravo glasa i zabranu dječjeg rada. Njihov je slogan bio “Kruh i ruže” u kojem je kruh simbolizirao ekonomsku sigurnost, a ruže bolju kvalitetu života.

U svibnju je Socijalistička stranka Amerike odredila posljednju nedjelju u veljači kao Nacionalni dan žena. Prvo obilježavanje tog dana u SAD-u održano je 28. veljače 1909. a posljednja nedjelja u veljači slavljena je kao Nacionalni dan žena do 1913.

Socijalistička internacionala – Kopenhagen, 1910. Socijalističke organizacije iz cijelog svijeta sastale su se na međunarodnoj konferenciji. Clara Zetkin, njemačka socijalistkinja, predložila je da se Međunarodnim danom žena obilježi štrajk američkih tekstilnih radnica iz 1857. Preko 100 žena iz 17 zemalja, uključujući i prve tri žene izabrane za parlamentarne zastupnice u Finskoj, jednoglasno je prihvatilo prijedlog.
Međunarodni dan žena proglašen je u čast pokreta za ženska prava uključujući i pravo glasa, no na konferenciji nije određen točan datum.
Sljedeće godine, 1911. Međunarodni dan žena obilježen je po prvi put u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj 19. ožujka. Preko milijun muškaraca i žena defiliralo je ulicama tražeći pravo žena da glasuju, pravo na rad i zabranu diskriminacije na radnom mjestu.

Posljednje nedjelje u veljači 1917. Ruskinje su odlučile ponovo štrajkati za ‘kruh i ruže’. Političke vođe su smatrale da nije vrijeme za štrajk, no žene su bile uporne. Četiri dana kasnije, ruski je car bio prisiljen na abdikaciju, a privremena je vlada ženama dala pravo glasa. Taj se povijesni događaj dogodio u nedjelju 23. veljače prema julijanskom kalendaru koji se koristio u Rusiji, a poklapao se s 8. ožujkom gregorijanskog kalendara koji su koristile druge zemlje.

1975. Međunarodna godina žena – Ujedinjeni narodi počeli su slaviti 8. ožujak kao Međunarodni dan žena. Dvije godine kasnije, 1977, Generalna skupština UN-a prihvatila je rezoluciju kojom se proglašava Dan ženskih prava i međunarodnog mira UN-a koji će se obilježavati na datum koji odredi svaka zemlja članica.

 

 

Kada su žene dobile pravo glasa ?

Prve su svijetu pravo glasa dobile žene američke države Wyoming – 1869. godine, a njihove sunarodnjakinje u ostatku SAD-a morale su pričekati do 1920. godine. Sljedeća država koja je omogućila svojim stanovnicama izlazak na izbore bio je Novi Zeland 1893. godine.

U Europi su pravo glasa prve dobile Finkinje 1906. godine. Zemlje hladnog europskog sjevera nastavile su s pozitivnim pomacima: na izbore su zatim izašle Norvežanke 1913. godine, Dankinje 1915., pa Nizozemke i Ruskinje 1917. godine. Do 1939. godine još 28 država priznalo je ženama jednakopravnost s muškarcima.

Hrvatice su, kao i ostatak žena “naroda i narodnosti” tadašnje Jugoslavije pravo izaći na izbore dobile 1945. godine. Kraj Drugog svjetskog rata morale su pričekati i stanovnice Francuske i Italije.

Za žene cijelog svijeta važna je 1952. godina, kada Ujedinjeni narodi donose deklaraciju kojim se na političkim izborima žene izjednačavaju s muškarcima.

Posljednje su pravo glasa dobile stanovnice Švicarske – tek 1971. godine.

I eto tako, sad mi lipo moremo  glasat (pok izaberemo Mesića za predsjednika, op.a. – navodno su njegovi glasači mahom žene) i isti smo sa muškima. Dobili smo nika prava, ali ostale su obaveze.

Zavlodala je ta famozna žijenska emancipacija kojon je cilj liberat se svakega traga stoljećih pokorovanjih i robovanjih – sloboda i jednakost! Svidoci smo svi kako su se pri puste divojke itile udat odma za parvega koji je bi uz njih, bolesne i  umorne od svoje “neovisnosti” iza pulta, ili di su šile i lavurale na makinu za tipkanje. Ili su se odovale kruto mlode somo da uteću ol doma. Takove stvori je ta emancipacija želila ispravit.
Ma zato kad je danas žijenska neovisnija i more se soma pensat za sebe dohodimo do novega problema jer ča je viši društveni sloj žene to jon je teže noć muškega koji joj odgovoro i kojin u njoj neće vidit somo nježniji spol nego i ljudsko biće, prijateja, druga i snožnu individualnost.
Ma jesmo kuntijente danas?
Ili smo tako somo  sebi doli puno veće posla pok danas vajomo u svemu bit dobre.

Ko broj jedan: dobro odgojat dicu koju pri tega vajo  rodit  (tega se nismo uspile škapulat).
Kuhot raznovrsna i bogata jela čo ekonomičnija koja nikad neće bit skuhona onako kako to čini njegova mama.
Ugođat mužu u svemu (oprat  mu koji put noge, mazit ga i pazit, a u posteji bit živi ogonj).
Puoć koji put u poje (ako ništa bar mužu za kumpaniju).
Bit lipa i šesna ča po današnjemu  standardu znači (imat frizuru, bit izdepilirona, imat uređene nokte, bit vitka i bez celulita, samouvjereno  hodit u postole na tak i pratit modne trendove sezone).
Na lavuru bit droga, suosjećana, susretljiva, sustavno se usavršovat i lavurat na unapređenju.

Kad su pri žene kako mi danas vajale hodit na aerobik? I to u oba dvo sela se gre. Već ne moreš ni Gaviotu pogledot na miru, a da ti 3 puta ne reklamiro magic leg, spravu za trbušnjake i takove slične munode! Jesmo stvarno sebi dole veli zadatak i je mi u svemu temu moremo uspit? Jer uza sve ovo još bismo i lipi lavur i bile direturi kako i muški. Di su nos doveli ti veli ambicijuni?!
Ma imo i lipih stvorih danas po temu pitonju, pok eto vidimo u Pajiz i parvu kandidaturu žijenske za gradonačelnicu. To pozdravijemo, ma malo ko je pri penso da će tega bit među non, je tako?
Apostol Pavao je reka: „Muževi, ljubite svoje žene i ne budite osorni prema njima!“ dok je Muhamed dozvoljo bračno zlostavijonje i govori da žijenske imodu manjkave umove, da su većina judih u paklu zapravo žijenske. Eto, i pri je svak penso kako je njemu odgovoralo.

Ma isto uza sve to mi sve išćemo isto,  a to je jubov i od svega nojveće volimo da imomo nikoga  ko će vodit računa o non, ko će nos zagrlit, stisnit i reć :;Ma hod ća, bit će sve dobro“.
I zato lipe naše Duolke nemojte pensat da čo propuštote ča niste u grod jer ipak:
ljubav je na selu…

Sestre Mamut

(Objavljeno u četvrtom broju Tartajuna)

2019-12-04T23:44:07+01:00

Ostavite komentar