Pasonu šetemonu jednoj dolskoj fameji, arivo je iz Jamerike jedon šijuloni paket. Doni ga je pošćer na tovaru jer je puno pizo. Borba Matij ga je nojpri ašervo, opizo i hroni u kantun kamare, jer ga ni iti krećat doklen ne bude sva fameja doma da zajedno guštaju. Paket iz Jamerike je bil, odma posli rata, veliki kavidol i da ni bilo tega, puno famejih bi bilo „špuorko pasalo“. Slali su ih: borbe, tijete, zermoni i zijensoti, nojveće je tuote bilo store robe, spize i „čamudrogo“ ča bi njima bilo palo „pod ruke“, a ovamo je na dobro duošlo.

Teta Mandina

 

„Konbona matina“, borba Matij je oznoni da je duša paket. Svi su se iskupili kako uovce prid nevijeru, borba Matij je vaze mlačić i tanaje, deškargo je timbre, tunju i kartu i sve istrijesa nasrid kamare. Judi moj ča je tuote sve bilo… Borba Matij je zaviko: “Cito, svak neka stoji na misto i dobiće ono ča ga gre, a jo ću dilit.” Isko je fuoj, al je noša somo jednu rečevudu di piše, da nisu imali vrimena pisat list, jer je niki iša na štacijun i priši pok da ćedu pisat za koji don. Onda je borba Matij poče dilit, onako od oka, kako mu se parilo da je pošteno i ča ko merito. Debele mudonte od fuštanja i jeger guću vaze je zose, šaketinu od kambrika i veštu od vauldina do je teti Joki, gaće od bumbažina do je Fronetu; jer on gre u poje i nojveće lavuro, šotoveštu i rećipet je do Rakelini; ona je mloda i to joj priliči, posli se bi malo izbaguti pok je dili kako mu je padolo napamet i na kraju kalcete, mahrame, facolete, šugamone, nike gućice, tarake i čajo znon hito je u ariju u grampanju i ćapinjo je svak ča je moga. E, sad su ostale nike zogatule (škatulice, važeti, i bočice) koje bi bili svaku ašervali, povonjali i poprilici štabilili ča je. To su bile: pomade, mušći, nike likarije, u vožima je bila: muka, joja u prohu, cukar, rizi i drugo spiza. Bi je jedon važetić, cmijo je na onin za papor, na njemu je bi niki bilig i kako da je jedon križić i nisu nikako mogli štabilit ča je to. Otvorili su ga na veliku fuorcu, povonjali i zakapili da je to mijeso u prohu, jer je tada ˝UNRA˝ takove škatulice dilila judima. Sutradon su iskuholi fažuol i kako je bi somo sa ujen, teta Joka je tin važet otvorila i istrijesla ga u fažol. Nikome ona ni ništa rekla, a svi su jizibine rekli kako je fažuol bi kruto guštuoz, kako jim je pjaži i da ni nikoga nadul, a da niko ni nonke zapardi za njim. Ma sutra don je pošćer doni list. Unutra je sve lipo pisalo ča su poslali, pok i to kome bi valo, po prilici dat (a tako su oni bili i napravili). Na kunju je pisalo: da je u onemu molemu vožu koji je dobro šijulon lug od pokojne tete Mandine koja se prid smart zovitovola, da je užežu i lug pošju doma i zakopodu ga na kopošont i dodu misu za njezinu dušu. Kad se štilo list, nikako, zanopoko, svi su bili tuote i svi su to čuli. Svi su se inkantali, zamutovili, počeli se ćapovat za štumke, niki rigot, a teta Joka je pala u afanat. Borba Matij je jepeta, kako glova kuće, zaviko da niko obaovemu ni ni slovo reka! Išo je ruke prema nebu i onda su svi tako napravili: izmoli je ˝mižerere˝ tri Očenaša i Slavaocu…; onda je do uordin da idu svi iza mira, jedon po jedon, na kagadur, pok da će se sva mijerda iskupit u jedon veći vož, zašijulat ga, a da će uon poć kod šer kurota i sve mu isprovjat, ispovidit se i pričijestit i ča kurot reče da će tako učinit. Sutradon je tako i učini. Šer kurot se nojpri induro, pok se borba Matij pristraši, ali mu je vidi na pešnjima da se kako malo smije. I onda mu je reka: “Matiju to ni grih. Vi niste znali i tako bi napravi svaki karšćanin. Teta Mandina koja je cilega života patila i tarpila na ovemu svitu, hoće mir Božji, jer čovik je lug pok neka je paso i kroz ogonj ili štumah. Koliko je judih dospilo u štumke pešekanih, a jepeta su išli u roj. Nego ovako: sutra će remeta zvonit i obznonit ćemo ko je umor, a tin vož ćemo dobro zamotat u lipu tavaju, napravit lipi sprovod i stavit lipo u kopošont, kako se staviju i drugi martvaci. A ti ćeš Matiju dat „gargurove mise“ crikvi 50 dolorih, meni isto toliko. Jo ti u ime Svevišnjega oprošćon sve grihe koje si do sad učini, a i ovin recimo grih, tako da se ne tarmoš i da mi ostaneš dobar karšćanin kako si i do sada.”

Fažol

Tako je borba Matij i učini. Nonki ni u Jameriko piso ča se je našilo. Nego niki tantacijun, zvoli su ga Fabić „macićina“, kad je igro korte sa remetom ovo je proćuko, i onda sa drugima dešperadunima kroz ćakule tuo je isprovjo. Borba Matij se klije u sve na svitu da to ni istina i stavijo šer kurota za svidoka. Kako je da je, štorija-fabula je ostala i don danas se na škoju oba temu govori i Doljane požbrikoju kako su izili tetu Mandinu u fažolu.

Zorislav Posinković

(Objavljeno u petom broju Tartajuna)