AUTOR:
Ivica Moškatelo, prof.

 

Položaji protugradne obrane na otoku Hvaru

Protugradni top

Jedna od fascinantnijih prirodnih pojava svakako je grom. Oduvijek su gromovi kod ljudi izazivali strahopoštovanje  te zaokupljali njihovu maštu. Obožavanje i mistificiranje gromova na našem području možemo pratiti još od prapovijesnih vremena. Ilirske gradine građene na istaknutim kotama sigurno su osim važnog strateškog značaja imali i određeno obredno značenje. Ipak, nešto više o obredima povezanih uz obožavanje gromova ne možemo pronaći jer Iliri nisu ostavili nikakve pisane tragove. Grci i Rimljani također su sa strahopoštovanjem promatrali grmljavinu i gromove. Grmljavinu su objašnjavali kao svađu među bogovima. Da bi ih udobrovoljili gradili su hramove na mjestima udara groma. Također i Azteci su prinosili ljudske žrtve ne bi li udovoljili bogove groma. Slaveni su običavali davati imena istaknutim reljefnim  vrhuncima prema njihovim bogovima Perunu ili Svetovidu. Peruna su obožavali kao vrhovnog boga, gospodara munje, dok je Svetovid bio bog rata. Dolaskom kršćanstva na slavenska područja ti toponimi mijenjaju  imena u patronime koji nose slična obilježja. Tako se Perun  obično zamjenjuje sa Sv. Ilijom, dok Svetovid postaje Sv. Vid.  Slično je i u ostalih starih naroda diljem svijeta, a dio praznovjerja održao se do danas. Tako na primjer sanjke Djeda Božićnjaka po cijelom svijetu vuku jeleni po imenu Donner (grmljavina) i Blitzen (munja).
Preokret u odnosu prema munjama i gromovima dogodio se sredinom 18.st.  zahvaljujući radu Benjamina Franklina, kasnijeg predsjednika SAD-a, koji je pokusima dokazao da se radi o prirodnoj pojavi vezanoj uz pražnjenje elektriciteta te je konstruirao gromobrane kojima se moglo zaštititi objekte od rušilačke snage groma.
U našim krajevima usko vezano za munje i gromove vezane su i proljetne i ljetne nevere. Oduvijek se dalmatinski težak najviše pribojavao nevera jer one sa sobom znaju donijeti tuču ili grad. Tuča može u svega nekoliko minuta od bogatog težaka napraviti siromaha. Da bi se zaštitili od te opasnosti postojali su svakakvi pokušaji. Bitno je bilo sačuvati grožđe zdravim na lozi sve do jematve. Tako postoje zapisi iz sredine 19.st. gdje spominju zvonjenje crkvenih zvona i pucanje iz mužara na olujne oblake da bi se otjeralo oblake.
Također i Petar Kuničić u dva svoja djela spominje važnost zvonjenja crkvenih zvona za vrijeme nevere. U jednom spominje da se vještice najviše boje kad “zareve Mikulina krava“, misleći pri tome na zvona crkve Sv. Nikole u Starome Gradu. Tu spominje i slučaj kada je munja pogodila zvonik Sv. Nikole i pri tome ubila zvonara. Po Kuničiću, to se dogodilo negdje u prvoj polovici 19.st. Drugo djelo potanko opisuje život zvonara tijekom jedne godine te se tu  dotiče i zvonareve uloge za vrijeme nevera.  Također i Jure Franičević Pločar nazvao je jedan svoj roman  “Zvoni na nebo“ što samo dodatno potvrđuje ukorijenjenost običaja zvonjenja za vrijeme nevere te strah od tuče. Zbog nemogućnosti da objasne uzrok tuče ljudi su to objašnjavali vješticama. I danas se među mještanima otočkih sela mogu čuti priče o pucanju na vještice i zvonjenju na nebo koje je u Dolu bilo u praksi sve do prvih godina nakon Drugog svjetskog rata.

Purkin Kuk

 

Međutim, prvi  pravi pokušaji obrane od tuče zbili su se 1899. godine. Jedan od povoda zbio se godinu dana prije. Dana 6. srpnja 1898.  tuča je uništila vinograde na području Jelse, Vrboske, Svirača i Starog Grada. Ali te godine zabilježene su velike tuče i diljem Dalmacije u tolikoj mjeri da su se u nekim kotarevima organizirali posebni odbori za pomaganje obiteljima koje gladuju.  Inicijativa za gradnju protugradnih postaja na uzvišenim položajima oko vinorodnih polja stigla je  na Hvar iz Štajerske. O tome izvjestitelj Pučkog lista K. Gamulin iz Jelse, 11. svibnja 1899.  piše : “Mogu Vam javiti radosnu vijest, da inicjativom i vanrednim zauzimanjem gosp. Dragutina pl. Appeltauera (časnika vojne mornarice nastanjena u Jelsi) Jelsa na brežuljcima sagradila 2 stacije na obranu od tuče, po naputku Albetra Stigera iz Štajerske. Stacije su duple sa maškulama od 4 i 20 kg i dotičnim pirijama. Danas smo priravni da pucamo prvom prigodom po dobivenim naputcima. Do malo dana sagradit ćemo još jednu staciju. Nagovaranjem i bratskom susretljivošću gospodina Appeltauera  sagrađene su već stacije po primjeru Jelse, u Vrboski i Vrbanju; do malo gradit će Svirče, a odlučit će se i Pitve,  tako da će ciela okolica izgledati kano jedna tvrđava. Na žalost Zastražišće i Poljica zaostaju, dočim Gdinji i Bogomolje sagradit će skoro dvije stacije i nabaviti, naravno dotične sprave. Sve se je ovo učinilo dobrovoljnim prinosima, svaki rodoljub i dobromisleći posjednik i kmet poduprli su novčano gospodina Appeltauera koji se prvi i novčano odazvao.  Posjednik N.A. Duboković osim što je najobilniju novčanu pomoć dao, gradi po sebi 2 za obranu južne plaže Žača. Svaku potrebitu stvar mimo gorirečenog zaslužnon pl. Appeltauera naručili smo i dobili u podpunom redu od tvrtke Carl Gerinitz Neften Trst-Grac.”

Starač

 

U isto vrijeme i na splitskom području izgrađeno je nekoliko protugradnih postaja, dok iz ostalih krajeva Dalmacije pozorno prate kako taj novi sistem djeluje. Tako 27. lipnja Juro Duganžić iz Komina piše u Pučkom listu: “Ovdje se običaje od vajkuda zvoniti i pucati iz pušaka, kad prijeti pogibelj od tuče; i ne znam da je ovdje blizu mjesta kada bio grad. Svakako ne mislite da se puca proti vještica, nego da se razbije oblak. Međutim dobro bi stalo i ovamo, osobito u Vranjku, namjestiti nekoliko postaja za pucanje proti krupi. Čekamo da vidimo koji su mužari najbolji.”
Višani također nisu ostali imuni na ovu novinu te nakon što im je grad u kasno proljeće poharao vinograde pokreću i oni akciju nabavljanja protugradne opreme i izgradnje postaja. O tome u Pučkom listu piše: “…uslijed ove nesreće u Visu, Komižani su počeli ozbiljno misliti o ustrojenju postaja za pucanje proti krupi po primjeru onih u Jelsi, ter se je za ovu svrhu održao jedan sastanak u obćinskoj dvorani, na kome bi narodu rastumačena svrha i teorija pucanja i prikazani svi dosle postignuti uspjesi u Štajerskoj, Gornjoj Italiji i drugamo. Odmah po sastanku počeli su se skupljati prinosi za nabavu mužara a ako se skupi dostatna svota mogli bi još ove godine imati rečene postaje.”

 

Maškule

 

Jelšani koji su predvodili akciju gradnje protugradnih postaja prvi su i u javljanju rezultata. Prve rezultate javljaju Pučkom listu u kojem pišu da su 24. svibnja suzbili oblake koji su nosili tuču. Isto tako  20. srpnja u Pučkom listu javljaju “da su rastjerali višeput od nekidan neveru pucanjem u oblake.“
Ta 1899. prepuna je izvještaja o postavljanju novih stacija za pucanje u oblake diljem Dalmacije. Već sljedeće 1900. manje se po novinama piše o organiziranju novih stacija, ali još uvijek je ta tema bila aktualna. Tako  Splićani javljaju 3. svibnja 1900. da će tog ljeta namjestiti 14 stacija u splitskom polju. Autor ovog teksta vjeruje da još nije definirao poziciju svih stacija na otoku Hvaru, ali po njegovim saznanjima  stacije su bile na sljedećim mjestima: 1.Račić u Jelsi, 2.Humac, 3.Oštar glava iznad Svirača, 4.Hum između Dola i Vrbanja, 5. Purkin kuk iznad Dola, 6.Glavica iznad Starog Grada, 7.Starač, 8.Maslinovik i 9.Vetežinji Hum (kod Vrboske) koji okružuju polje s sjeverne strane.  U obiteljskom arhivu obitelji Duboković stoji da je 1899. Ivan Duboković Nikolin,  napravio jednu staciju u Zavali na imanju svoga oca. Također navodi da su gradili i Pitve i Vrisnik. Isto tako navodi da je početkom 1900. u Jelsi osnovana Zadruga za pucanje u oblake s predsjednikom Ivanom Dubokovićem. Pravila su im odobrena od Namjesništva. Dakle uz prvih 9 već lociranih protugradnih postaja treba dodati još najmanje dvije (Vrisnik, Pitve). Sve te lokacije su na istaknutim vrhuncima te su sigurno troškovi izgradnje bili visoki. Isto tako svaka postaja je morala biti opremljena mužarom ili maškulom, barutom za punjenje te pirijom. Uz sva ta neminovno velika ulaganja takav sustav obrane od tuče nije bio dugog vijeka. Novine toga vremena nakon 1901. prestaju pisati o tome. Niko Duboković Nadalini navodu u svome radu o tome navodi da bi razlozi za odustajanje mogli biti u različitosti reljefa kod nas i u Koruškoj, drugačije formacije olujnih masa. Ali i možda naša nepostojanost.
O djelotvornosti takvog načina obrane od tuče teško je govoriti jer ni današnja svjetska znanost još nije upoznala sve fizičke procese u oblaku i mogućnosti njihovih predviđanja pa samim time i djelovanja na njihovu eventualnu promjenu. Današnja znanost još nije na razini da bi mogla operativno provoditi kvalitetnu zaštitu od tuče. Ali u isto vrijeme moderna znanost nije uspjela ni potvrditi ni negirati učinkovitost tehnologije koja je korištena na kraju 19. i početkom 20.st. Danas kad u Dalmaciji ne postoji nikakva operativna obrana od tuče ovi pokušaji pojedinaca da primjene za to vrijeme najmoderniju tehnologiju, vrijedni su divljenja i  poštovanja. Ipak, osim ruševina protugradnih postaja na istaknutim kotama blizu vinorodnih područja i članaka u starim novinama ništa drugo nas ne podsjeća ne te vizionare svoga vremena.

 

(Objavljeno u trećem broju Tartajuna)